Osnovna škola "Srdoči" Rijeka

Na samoj završnici ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige, u srijedu, 16. studenog 2016. godine, za učenike 7.a i 8.d razreda te članice skupine Mladih knjižničara održan je književni susret s mladom književnicom Bojanom Meandžijom.

U kratkom jednosatnom druženju u školskoj knjižnici autorica je ukratko predstavila svoj autobiografski prvijenac pod nazivom “Trči! Ne čekaj me…”, nastao na temelju autoričinih sjećanja i bolnih iskustava proživaljavanja i preživljavanja dana Domovinskog rata, pretežno u atomskom skloništu svoje zgrade u Karlovcu, gdje i danas živi. Upravo na zidovima i letvicama tamošnjih drvarni zapisani su “temelji” današnjeg romana, objavljenog u nakladi izdavačke kuće Alfa, gotovo punih 25 godina nakon prvoga velikog zračnog napada na autoričin rodni grad.

Bojana je nazočnim učenicima pristupila iskreno i prirodno, čitajući im dijelove romana ili jednostavno komunicirajući s njima blisko poput prijatelja; govoreći im o svojim ratnim danima koji su joj zauvijek naprasno prekinuli bezbrižno djetinjstvo te ostavili neizbrisiv trag u njoj samoj kao i svakome drugome tko je rat proživio. Do konca susreta gotovo da i nije bilo nazočnog učenika ili učitelja koji je pritom ostao ravnodušan ili, barem kriomice, pustio suzu.

Unatoč silnim emocijama, reakcija učenika bila je i više nego pozitivna, tako da su već na kraju ovoga susreta izrazili želju za ponovnim Bojaninim posjetom, a čvrsto se nadamo da će i roman “Trči! Ne čekaj me…” uskoro naći mjesta na našim policama kao naslov obvezne lektire za 8. razred; posebice u ovo vrijeme kada se redovito više prisjećamo ratnih stradanja naše domovine te našega Grada Heroja – Vukovara.

Stoga još jednom od srca zahvaljujemo Bojani Meandžiji što je predstavljanjem svoje knjige  doprinijela obilježavanju te važne obljetnice i svojim nas romanom još jednom podsjetila da život, unatoč svemu, ide dalje…

Na posljetku, to je i istaknuto u više recenzija ovoga djela: „Trči! Ne čekaj me…“ nije roman napisan iz razloga što je autorica željela ispričati ratnu priču, kako bismo s njom suosjećali ili nekog osuđivali; umjesto toga, ona nudi dječji roman koji govori o bilo kojem ratu na svijetu, o izgubljenim godinama, o neproživljenoj mladosti, o obitelji, ljubavi, žrtvama – roman koji je stvorila djevojčica koja je tijekom njegova pisanja odrasla jer je to bio jedini način za preživljavanje.

A onda obrisala suze i odlučila biti sretna.“

Nensi Čargonja Košuta, šk. knjižničarka